Natrag na početnu stranicu Glasila

SPOMENIČKA BAŠTINA: BRELJANI I POMORSTVO (2.)

Vinko Jakir

JAKIRI U SVIJETU

Jakiri, jaki, snažni, kršni, plećati, s divovskom snagom baš kao medo. Prezime i nadimak od iste geneze. Starosjedioci, vinogradari i voćari, zemljoradnici, ali prije svega pomorci Breljani - građani svijeta.
O tim dobroćudnim, jednostavnim, oštroumnim i čednim ljudima i morskim vukovima govori se a ovom tekstu.
Na temelju osobnih ispitivanja na prostoru bivše Jugoslavije, saznao sam da je prezime Jakir od starine jedino a Brelima. Jedna obitelj je bila a Novom Sadu. Kolja Jakir iz Novog Sada je sin Nikolaja Jakira, časnika carske ruske vojske. Nikolaj, kao časnik carske vojske, pobjegao je iz Rusije pred Crvenom armijom, za vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine i nastanio se u Kraljevini Jugoslaviji najprije u Beogradu, a zatim a Novom Sadu. Tu je zasnovao obitelj, dobio sina Kolju i u Novom Sadu i umro. Inženjer Kolja Jakir sedamdesetih se godina ovoga stoljeća iselio iz Jugoslavije i danas živi u gradu Racin a Kanadi a provinciji Saksachaven (Saksačaven). Koliko mi je poznato, danas imamo tri obitelji Jakira u Zagrebu, dvije na poluotoku Pelješcu, dvije u Dubrovniku, dvije na otoku Korčuli, jednu a Rijeci, četiri u Splitu, četiri obitelji u Baškoj Vodi, tri obitelji u Makarskoj, jednu u Parizu dvije a Nünbergu, a svi ostali nalaze se u Gomjim i Donjim Brelima. Za sve ove navedene obitelji znamo da potječu od Jakira iz Brela.
Pisac ovoga rada, jedan od Jakira Medinih iz Brela, putovao je svijetom. Na tim putovanjima susretao je one koji nose prezime Jakir i to u Moskvi, Lenjingradu, Murmansku, Kijevu i na ruskom dalekom istoku u gradovima Vladivostoku i Nahotki. Nadalje, general u Crvenoj armiji bio je Ion Jakir, kojeg je Staljin likvidirao u poznatim čistkama od 1936. do 1939. godine. Strijeljan je skupa s maršalima Crvene armije Tuhačevskim i Behleirom. Ta tri vojna dužnosnika Crvene armije smatrana su najsposobnijima i baš ih je zbog toga njemačka obavještajna služba podmetnula Staljinu da rade za Nijemce, zbog čega ih je Staljin dao strijeljati. Oni su, kao i mnogi drugi koji su stradali u Staljinovim čistkama, rehabilitirani.
General lon Jakir ušao je u povijest svjetske vojne znanosti. On je prvi teorijski i praktično pokazao kako se zrakoplovnim akcijama može izvršiti zračni desant oklopnomehanizirane jedinice u neprijateljskoj pozadini. To je prvi put u povijesti praktično izvedeno na velikim manevrima Crvene armije 1936. godine održanima u kijevskom armijskom području. Od tada je prihvaćeno od svih armija svijeta da se na vojne akademije uvede predmet Zračni desanti u neprijateljsku pozadinu, a Ion Jakir smatra se ocem te vojne znanosti.
Spomenimo da je sedamdesetih godina u Splitu bila ruska krstarica Maršal Vasiljevski i u njenoj pratnji bio je razarač Ion Jakir. Isto tako, osamdesetih godina u trogirsko brodogradilište primljen je na popravak ruski prekooceanski trgovački brod koji se zvao General Ion Jakir. Brod je bio u vlasništvu ruske baltičke flote sa sjedištem a Lenjingradu. Pisac ovih redaka imao je čast upoznati se sa zapovjednikom tog broda, koji je priredio svečani ručak, a bili su nazočni svi brodski časnici. Za vrijeme tog ručka upoznao sam ih s tim da na ovim prostorima žive Jakiri. Tome u čast ispilo se dosta ruske votke na ruski način.
Na ruskom dalekom istoku u gradu Vladivostoku podignut je spomenik admiralu Makarovu i zapovjedniku krstarice Odvažnija Nikolaju Jakiru, koji su junački izginuli sa svojim brodovima a ruskojapanskom ratu 1904. godine. U gradu Nahotka Jakiri su bili pioniri u stvaranju ruske dalekoistočne trgovačke mornarice. Na Aljasci, u gradu Sitka, kao starosjedioci toga grada upisane su obitelji Jakira. Danas su u tom gradu i u tom dijelu Aljaske nositelji pomorske i ribarske aktivnosti
U Sjedinjenim Američkim Državama susreo sam obitelj Jakira u gradu Milwaukeeu u državi Wisconsin, u gradu Saint Louisu u državi Missouri i u državi Montani. U ovoj državi vođena je posljednja bitka s indijanskim plemenom Siuox (Sijuksi). Tu je bitku vodio general George Custer 1876. godine u mjestu Little Bighorn. Tada je izginuo cijeli eskadron američke konjice, na čelu sa svojim zapovjednikom. U toj bitci američka konjica je doživjela najveći poraz od Indijanaca. Nakon toga potpisan je mir izmedu bijelaca i Indijanaca na čitavom prostoru do tada prisajedinjenih država. U spomen izginulima američka vojska podignula je spomenik na kojemu su ispisana imena svih izginulih. Među tim imenima nalazi se i ime Steve Yakir, a prijevodu, Stjepan Jakir - seargent 226. puka američke konjice.
Do točnih podataka od kuda su ovi Jakiri nisam mogao doći, ali valja pretpostaviti da su došli iz Rusije, preko dalekog istoka. Međutim, za Jakire u Saint Louisu se zna da su došli iz Gornjih Brela. To su bila dva brata, Ivan i Filip Jakir. Imao sam čast da su bili moji gosti u gradu Chicagu, a zatim sam i sam s mojom obitelji bio njihov gost tjedan dana u Saint Louisu, u državi Missouri.
Braća Ivan i Filip bili su vrlo aktivni članovi Hrvatske bratske zajednice - Croatian Fraternal Union of America, i kao takvi cijenjeni među iseljenim Hrvatima u Sjedinjenim Državama. Na Konvenciji Hrvatske bratske zajednice, održanoj u Chicagu 1943. godine, Filip je izabran za predsjednika sekcije Hrvatske bratske zajednice, koja je pokrivala države Missouri i Kansas. Njegovom je zaslugom američko ratno zrakoplovstvo za vrijeme Drugoga svjetskog rata dalo ime SPIRIT OF AMERICAN CROATIANS - Duh američkih Hrvata jednoj zračnoj eskadrili bombardera velikog dometa, koja je u to vrijeme letjela nad Europom. Ivanov je sin bio jedan od pripadnika te eskadrile.
U gradu Haifi u Izraelu bio sam odsjeo u hotelu Sheraton, predao putovnicu i ispunio formulare na recepciji. Najednom se preda mnom pojavio direktor hotela, pozdravio me na ruskom i počeo se ljubiti sa mnom. Nazivao me rođakom i kazao mi: "Ja sam Jakir, moji ljudi su mi rekli da je za Vas izvršena rezervacija kod nas i ja znam da ste mi rod. Ja sam ruski Židov, preživio sam Hitlerove i Staljinove strahote i dospio sam u svoju zemlju Izrael. Vi ste jedan od naših." Poslije na večeri, koju su on i njegova gospoda priredili u hotelu, ipak sam uspio dokazati da nismo blizak rod, ali od te večeri smo zaista postali rod.
Zanimljivo je da se Jakiri u Murmansku, krajnjem ruskom europskom sjeveru, Jakiri na ruskom dalekom istoku i Jakiri na Aljasci bave pomorstvom i ostvaruju svoju egzistenciju u toj gospodarskoj grani, poput većine Jakira u ovome podneblju i na ovom našem more.
Kada i od kuda su došli Jakiri u ove prostore, nema točnih podataka, ali je točno da su došli s istoka u vrijeme velike seobe indoeuropskih naroda. Međutim, postoje neki podaci da su u Brela došli za vrijeme Mlečana, koji su tada gospodarili ovim prostorima i u njima se zadržali preko 500 godina. Prema obiteljskim pričama i nekim nasljednim dokazima, treba pretpostaviti da su Jakiri u Brela doselili između 1650. i 1700. godine. Sudeći po svemu izgleda da je bilo pet plemena Jakira, ratobornih i buntovnih, jer se kao takvi spominju u arhivima mletačkih duždeva, koji su imali vlast na ovim prostorima.

JAKIRI I BRODARSTVO
Prema obiteljskim pričama prvi Jakir koji se bavio brodarstvom u Brelima bio je Tadija Jakir. To je bilo u vrijeme propasti mletačke vlasti u Dalmaciji. Imao je gajetu i prevozio je ljude i stoku s kopna na otok Brač u mjesta Povlja, Sumartin i Pučišća. Imao je sina Ivana, koji se nastavio baviti istim poslom. Ivan je također imao samo jednog sina, Matu, koji je nastavio posao koji su obavljali djed i otac, s tim što je imao nešto veći brodić stelu. Mate je imao pet sinova: Filipa, Tadiju, Miju, Antu i Ivana. Ante nije imao djece, a Ivan je emigrirao u Ameriku. Za njega se poslije nikad nije čulo, pa se čak ne zna ni u koju je Ameriku emigrirao. Filip, Mijo i Tadija nastavili su se baviti brodarstvom i došli su do nešto vcćih jedrenjaka. Svoju aktivnost su proširili do Splita, Neretve i otoka Hvara, a povremeno su se upuštali do otoka Visa, što je u to vrijeme s brodicama kakve su imali, bio podvig.
Djeca Filipa, Tadije i Mije nastavila su s tim radom i svaki je od njih imao svoj jedrenjak. Tako su između dva svjetska rata Jakiri Medini imali 6 jedrenjaka nosivosti od 15 do 50 tona. Ti jedrenjaci zvali su se: Vrulja, Biokovo, Hrvat, Otac Mate, Sveti Ante i Marija. Jedrenjacima se, a naročito u proljeće i ljeto, plovilo od Zadra do Dubrovnika uključivši i srednjodalmatinsko otočje do krajnjeg Visa. Većina ovih jedrenjaka preživjela je Drugi svjetski rat. Odmah nakon rata nastavilo se pomorskom trabakulantskom aktivnosti, ali bez većih uspjeha. Nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je izmijenjena društvena nadgradnja. Izvršena je nacionalizacija trgovačke mornarice, pa čak i onih motornih jedrenjaka za koje se pokazala i najmanja ekonomska opravdanost. Prednost se davala društvenom vlasništvu, a privatno je potiskivano na svakom koraku. Mali privatni brodari teško su se održavali na tržištu iako su se modernizirali. Kod svih je jedro prestalo biti glavna pogonska snaga, svi su ugradili brodske motore koji su postali glavna pogonska snaga, a jedra pomoćna. No i pored toga na tržištu se nisu mogli održati i postupno su se gasili. Tako je bilo i s Jakirovim jedrenjacima. Jedan po jedan nestajao je bilo zbog prodaje, potapanja ili je trunio na kraju od starosti. Brod Hrvat potopljen je u Kaštelanskom zaljevu - lomio se zbog starosti pod teretom i potonuo. Na sreću nitko od posade nije stradao. Otac Mate je prodan i na koncu se zbog dotrajalosti potopio u luci Ploče gdje se i raspao. Stara Vrulja i Biokovo bili su dosta dugo izvučeni na suhom, tako trunuli i konačno su ih vlasnici zapalili.
Jedini od Medinih koji se održao i u tom poslu uznapredovao je Pino Jakir, nastanjen a Makarskoj, sin Stipe Jakira - Žuje i unuk Tadije Jakira. On je dams vlasnik prekrasnog logera, jednog od ljepših na jadranskoj obali, a bavi se turističkim krstarenjem duž naše obale od Trsta do Dubrovnika. Brod je zadržao staro ime Vrulja, ime koje su nosile gajete i stele njegovih i naših djedova.
Druga obitelj koja se bavila brodarstvom je obitelj Stipe Jakira. Stipe Jakir za svoga je života promijenio nekoliko trabakula, stela i bracera. Među brodarima ove kategorije bio je veoma cijenjcn i štovan kao odličan i hrabar brodar. Zvali su ga morski vuk jer je bio vješt, neustrašiv i stručan trabakulant. Bavio se prijevozom tereta, stoke i ljudi, kao i ostali Jakiri. Ovaj je čovjek bio teški invalid bez desne noge. To mu nije smetalo u njegovim pomorskim podvizima, kojima su se svi divili. Među starijim pomorskim kapetanima, koji su zapovijedali parobrodima i danas se priča o pomorskim poduhvatima koje je Stipe Jakir poduzimao sa svojim jedrenjacima, iako bez jedne noge. Među brodarima trabakulantima ostao je legenda. Priča se da je Stipe Jakir plovio sa svojim jedrenjakom i onda kada parobrodi nisu mogli ploviti zbog nevremena. Isto se tako priča da su u Hvaru i Visu, kada parobrod ne bi došao iz Splita u svojoj redovitoj liniji zbog nevremena, ljudi govorili jedan drugome kako parobrod neće doći jer Coto Jakir nije došao, pa kako će onda parobrod doći. I te priče mogu dočarati neustrašivost Stipe Jakira koji je plovio sa svojom bracerom iako bez jedne noge.
Njegov sin Niko Jakir nastavio je očevim putem i isto tako bio sposoban, hrabar i vješt brodar. Imao je braceru od 30 tona koja se zvala Hrvatska. Ovaj jedrenjak je bio vrlo čvrste gradnje, ali dosta nezgrapan i ne lijepa oblika. Imao je preširok pramac tupe gradnje, a takav je bio i stražnji dio broda - krma. Zbog takve konstrukcije i linije brod je bio spor u jedrenju, ali zato vrlo stabilan, pa su ga zbog toga brodari zvali Kenja. Na putovanju iz Omiša u Split nakrcana teretom pijeska 8. travnja 1938. godine u večernjim satima zahvatilo ga je orkansko nevrijemc nadomak splitske luke. Orkanski vjetar i razbjesnjelo more bracera Hrvatska nije izdržala. U smjeru crkve Gospe od Žnjana prema otoku Braču, na udaljenosti dvije nautičke milje od kraja, bracera Hrvatska je potonula. U toj teškoj pomorskoj nesreći život su izgubili vlasnik i zapovjednik broda Niko Jakir, njegov sin Stipe Jakir te mornar Miško Klarić. Za sve brodare, od Šibenika do Dubrovnika, to je bila velika tragedija, a posebno za sve nas Jakire.
Poslije stanovitog vremena brod Hrvatska je izvađen iz mora i popravljen nastavio je ploviti. Preživio je Drugi svjetski rat. Obitelj Nike Jakira prodala je brod u Omiš obitelji Kalajzić, koja je brod obnovila, postavila motor, pa i dams plovi i razvozi pijesak.
Nakon Drugog svjetskog rata i ostali breljanski brodari - trabakulanti su se ugasili. U tom poslijeratnom vremenu u Brelima se pojavio novi brodar, trabakulant Tonći Novak. On je počeo tako rekavši ni s čim, ali je jakom voljom i upornim radom postao veoma cijenjen trabakulant - brodar. Danas je jedini mali brodar u Brelima i mislim da dostojno predstavlja breljansko trabakulantstvo i brodarstvo.
No ne znači da su potomci Jakira iz Brela prekinuli tradiciju pomorstva. Naprotiv nastavili su je ali na novi način, prilagođen vremenu, promjenama i okolnostima po kojima se živjelo. Potomci su Jakira nakon Drugog svjetskog rata završili pomorskc škole, vojno-pomorske akademije i fakultete. Plovili su i plove na prekooccanskim trgovačkim brodovima u zvanjima časnika trgovačkih i ratnih brodova, to kao zapovjednici ratnih brodova i upravitelji velikih brodarskih poduzeća. Njihovi unuci su danas inženjeri građevine i brodogradnje, ekonomisti, pravnici, psiholozi i povjesničari. Danas imamo Jakire koji su profesori na francuskim i njemačkim fakultetima.
Ovim nije obuhvaćeno sve ono što se zbivalo kod ovih obitelji zadnjih 300 godina, jer nisam raspolagao gotovo nikakvim pisanim dokumentima, već onim što se prenosilo s naraštaja na naraštaj, i to nepotpuno, i skromnim materijalnim dokazima, a najviše sjećanjima koja u sebi nosim kad sam kao dijete slušao priče moga oca i stričeva za vrijeme mrzlih zimskih večeri: stariji i mi djeca okupljali smo se oko komina i o svemu pričali uz narodne pjesme - o junacima u prošlosti, o vilama i vukodlacima koji su išli uz Počivala i preko Medina doca prema našem šematoriju.
Drugi dio potječe od izravnih i neizravnih kontakata s poslovnim ljudima i sa samim Jakirima širom svijeta. Najviše sam o Jakirima doznao u Moskvi, Lenjingradu i Vladivostoku. Isto su tako podaci o Jakirima na Aljasci u Sjedinjenim Američkim Državama i u Izraelu prikupljeni u izravnim kontaktima s tamošnjim Jakirima i iz njihova pričanja.
Na samom početku je rečeno da nas Jakira na prostoru bivše Jugoslavije malo ima i da smo uglavnom u Brelima. Kao što vidite, nije to tako. Ima nas širom svijeta. Ja sam jedan od tih, možda sretnika, koji sam službeno putujući po svijetu imao mogućnosti doći do ovih spoznaja. Nisam ovdje iznosio susrete koje sam imao s drugim Breljanima u Južnoj Americi, Buenos Airesu, Rozariu, Santa Feeu i u Montevideu. Kazat ću samo da sam sretao obitelji Filipović, Ribičić, Kuzmanić i Perak iz Mimica. U Kanadi sam sretao obitelji Filipović, Žamić i Škrabić. Kod svih njih sam više nego lijepo primljen, a moram kazati da su oni mene više pronalazili, nego što sam ja njih; pozivali su me u goste, a i ja sam njima to uzvraćao.
Sve izneseno slijedi samo mušku lozu; ono što je poznato po ženskoj lozi nije ni dotaknuto, iako je i taj dio obiteljske povijesti veoma složen, bogat i zanimljiv. Stoga se ispričavam našim pra-prabakama, prabakama, bakama i majkama, strinama, tetama, sestrama i nevjestama, što se njih nije obuhvatilo, ali to bi zahtjevalo mnogo više vremena i strpljenja nego što je ovdje utrošeno.
Molio bih sve one koji imaju nekih čvršćih i boljih podataka o našim pradjedovima i djedovima, ili o našoj prošlosti da ih zapišu, ne zaborave i da ih ostave u nasljeđe svojim unucima, jer lijepo je poznavati svoje koljeno i ponositi se njime.