|
Jakiri,
jaki, snažni, kršni, plećati, s divovskom snagom baš kao medo.
Prezime i nadimak od iste geneze. Starosjedioci, vinogradari i voćari,
zemljoradnici, ali prije svega pomorci Breljani - građani svijeta.
O tim dobroćudnim, jednostavnim, oštroumnim i čednim ljudima i
morskim vukovima govori se a ovom tekstu.
Na temelju osobnih ispitivanja na prostoru bivše Jugoslavije, saznao
sam da je prezime Jakir od starine jedino a Brelima. Jedna obitelj je
bila a Novom Sadu. Kolja Jakir iz Novog Sada je sin Nikolaja Jakira,
časnika carske ruske vojske. Nikolaj, kao časnik carske vojske,
pobjegao je iz Rusije pred Crvenom armijom, za vrijeme Oktobarske
revolucije 1917. godine i nastanio se u Kraljevini Jugoslaviji
najprije u Beogradu, a zatim a Novom Sadu.  Tu je zasnovao obitelj,
dobio sina Kolju i u Novom Sadu i umro. Inženjer Kolja Jakir
sedamdesetih se godina ovoga stoljeća iselio iz Jugoslavije i danas
živi u gradu Racin a Kanadi a provinciji Saksachaven (Saksačaven).
Koliko mi je poznato, danas imamo tri obitelji Jakira u Zagrebu, dvije
na poluotoku Pelješcu, dvije u Dubrovniku, dvije na otoku Korčuli,
jednu a Rijeci, četiri u Splitu, četiri obitelji u Baškoj Vodi, tri
obitelji u Makarskoj, jednu u Parizu dvije a Nünbergu, a svi ostali
nalaze se u Gomjim i Donjim Brelima. Za sve ove navedene obitelji
znamo da potječu od Jakira iz Brela.
Pisac ovoga rada, jedan od Jakira Medinih iz Brela, putovao je
svijetom. Na tim putovanjima susretao je one koji nose prezime Jakir i
to u Moskvi, Lenjingradu, Murmansku, Kijevu i na ruskom dalekom istoku
u gradovima Vladivostoku i Nahotki. Nadalje, general u Crvenoj armiji
bio je Ion Jakir, kojeg je Staljin likvidirao u poznatim čistkama od
1936. do 1939. godine. Strijeljan je skupa s maršalima Crvene armije
Tuhačevskim i Behleirom. Ta tri vojna dužnosnika Crvene armije
smatrana su najsposobnijima i baš ih je zbog toga njemačka obavještajna
služba podmetnula Staljinu da rade za Nijemce, zbog čega ih je
Staljin dao strijeljati. Oni su, kao i mnogi drugi koji su stradali u
Staljinovim čistkama, rehabilitirani.
General lon Jakir ušao je u povijest svjetske vojne znanosti. On je
prvi teorijski i praktično pokazao kako se zrakoplovnim akcijama može
izvršiti zračni desant oklopnomehanizirane jedinice u
neprijateljskoj pozadini. To je prvi put u povijesti praktično
izvedeno na velikim manevrima Crvene armije 1936. godine održanima u
kijevskom armijskom području. Od tada je prihvaćeno od svih armija
svijeta da se na vojne akademije uvede predmet Zračni desanti u
neprijateljsku pozadinu, a Ion Jakir smatra se ocem te vojne znanosti.
Spomenimo da je sedamdesetih godina u Splitu bila ruska krstarica Maršal
Vasiljevski i u njenoj pratnji bio je razarač Ion Jakir. Isto tako,
osamdesetih godina u trogirsko brodogradilište primljen je na
popravak ruski prekooceanski trgovački brod koji se zvao General Ion
Jakir. Brod je bio u vlasništvu ruske baltičke flote sa sjedištem a
Lenjingradu. Pisac ovih redaka imao je čast upoznati se sa
zapovjednikom tog broda, koji je priredio svečani ručak, a bili su
nazočni svi brodski časnici. Za vrijeme tog ručka upoznao sam ih s
tim da na ovim prostorima žive Jakiri. Tome u čast ispilo se dosta
ruske votke na ruski način.
Na ruskom dalekom istoku u gradu Vladivostoku podignut je spomenik
admiralu Makarovu i zapovjedniku krstarice Odvažnija Nikolaju Jakiru,
koji su junački izginuli sa svojim brodovima a ruskojapanskom ratu
1904. godine. U gradu Nahotka Jakiri su bili pioniri u stvaranju ruske
dalekoistočne trgovačke mornarice. Na Aljasci, u gradu Sitka, kao
starosjedioci toga grada upisane su obitelji Jakira. Danas su u tom
gradu i u tom dijelu Aljaske nositelji pomorske i ribarske aktivnosti
U Sjedinjenim Američkim Državama susreo sam obitelj Jakira u gradu
Milwaukeeu u državi Wisconsin, u gradu Saint Louisu u državi
Missouri i u državi Montani. U ovoj državi vođena je posljednja
bitka s indijanskim plemenom Siuox (Sijuksi). Tu je bitku vodio
general George Custer 1876. godine u mjestu Little Bighorn. Tada je
izginuo cijeli eskadron američke konjice, na čelu sa svojim
zapovjednikom. U toj bitci američka konjica je doživjela najveći
poraz od Indijanaca. Nakon toga potpisan je mir izmedu bijelaca i
Indijanaca na čitavom prostoru do tada prisajedinjenih država. U
spomen izginulima američka vojska podignula je spomenik na kojemu su
ispisana imena svih izginulih. Među tim imenima nalazi se i ime Steve
Yakir, a prijevodu, Stjepan Jakir - seargent 226. puka američke
konjice.
Do točnih podataka od kuda su ovi Jakiri nisam mogao doći, ali valja
pretpostaviti da su došli iz Rusije, preko dalekog istoka. Međutim,
za Jakire u Saint Louisu se zna da su došli iz Gornjih Brela. To su
bila dva brata, Ivan i Filip Jakir. Imao sam čast da su bili moji
gosti u gradu Chicagu, a zatim sam i sam s mojom obitelji bio njihov
gost tjedan dana u Saint Louisu, u državi Missouri.
Braća Ivan i Filip bili su vrlo aktivni članovi Hrvatske bratske
zajednice - Croatian Fraternal Union of America, i kao takvi cijenjeni
među iseljenim Hrvatima u Sjedinjenim Državama. Na Konvenciji
Hrvatske bratske zajednice, održanoj u Chicagu 1943. godine, Filip je
izabran za predsjednika sekcije Hrvatske bratske zajednice, koja je
pokrivala države Missouri i Kansas. Njegovom je zaslugom američko
ratno zrakoplovstvo za vrijeme Drugoga svjetskog rata dalo ime SPIRIT
OF AMERICAN CROATIANS - Duh američkih Hrvata jednoj zračnoj
eskadrili bombardera velikog dometa, koja je u to vrijeme letjela nad
Europom. Ivanov je sin bio jedan od pripadnika te eskadrile.
U gradu Haifi u Izraelu bio sam odsjeo u hotelu Sheraton, predao
putovnicu i ispunio formulare na recepciji. Najednom se preda mnom
pojavio direktor hotela, pozdravio me na ruskom i počeo se ljubiti sa
mnom. Nazivao me rođakom i kazao mi: "Ja sam Jakir, moji ljudi
su mi rekli da je za Vas izvršena rezervacija kod nas i ja znam da
ste mi rod. Ja sam ruski Židov, preživio sam Hitlerove i Staljinove
strahote i dospio sam u svoju zemlju Izrael. Vi ste jedan od naših."
Poslije na večeri, koju su on i njegova gospoda priredili u hotelu,
ipak sam uspio dokazati da nismo blizak rod, ali od te večeri smo
zaista postali rod.
Zanimljivo je da se Jakiri u Murmansku, krajnjem ruskom europskom
sjeveru, Jakiri na ruskom dalekom istoku i Jakiri na Aljasci bave
pomorstvom i ostvaruju svoju egzistenciju u toj gospodarskoj grani,
poput većine Jakira u ovome podneblju i na ovom našem more.
Kada i od kuda su došli Jakiri u ove prostore, nema točnih podataka,
ali je točno da su došli s istoka u vrijeme velike seobe
indoeuropskih naroda. Međutim, postoje neki podaci da su u Brela došli
za vrijeme Mlečana, koji su tada gospodarili ovim prostorima i u
njima se zadržali preko 500 godina. Prema obiteljskim pričama i
nekim nasljednim dokazima, treba pretpostaviti da su Jakiri u Brela
doselili između 1650. i 1700. godine. Sudeći po svemu izgleda da je
bilo pet plemena Jakira, ratobornih i buntovnih, jer se kao takvi
spominju u arhivima mletačkih duždeva, koji su imali vlast na ovim
prostorima.
JAKIRI
I BRODARSTVO
Prema obiteljskim pričama prvi Jakir koji se bavio brodarstvom u
Brelima bio je Tadija Jakir. To je bilo u vrijeme propasti mletačke
vlasti u Dalmaciji. Imao je gajetu i prevozio je ljude i stoku s kopna
na otok Brač u mjesta Povlja, Sumartin i Pučišća. Imao je sina
Ivana, koji se nastavio baviti istim poslom. Ivan je također imao
samo jednog sina, Matu, koji je nastavio posao koji su obavljali djed
i otac, s tim što je imao nešto veći brodić stelu. Mate je imao
pet sinova: Filipa, Tadiju, Miju, Antu i Ivana. Ante nije imao djece,
a Ivan je emigrirao u Ameriku. Za njega se poslije nikad nije čulo,
pa se čak ne zna ni u koju je Ameriku emigrirao. Filip, Mijo i Tadija
nastavili su se baviti brodarstvom i došli su do nešto vcćih
jedrenjaka. Svoju aktivnost su proširili do Splita, Neretve i otoka
Hvara, a povremeno su se upuštali do otoka Visa, što je u to vrijeme
s brodicama kakve su imali, bio podvig.
Djeca Filipa, Tadije i Mije nastavila su s tim radom i svaki je od
njih imao svoj jedrenjak. Tako su između dva svjetska rata Jakiri
Medini imali 6 jedrenjaka nosivosti od 15 do 50 tona. Ti jedrenjaci
zvali su se: Vrulja, Biokovo, Hrvat, Otac Mate, Sveti Ante i Marija.
Jedrenjacima se, a naročito u proljeće i ljeto, plovilo od Zadra do
Dubrovnika uključivši i srednjodalmatinsko otočje do krajnjeg Visa.
Većina ovih jedrenjaka preživjela je Drugi svjetski rat. Odmah nakon
rata nastavilo se pomorskom trabakulantskom aktivnosti, ali bez većih
uspjeha. Nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je izmijenjena društvena
nadgradnja. Izvršena je nacionalizacija trgovačke mornarice, pa čak
i onih motornih jedrenjaka za koje se pokazala i najmanja ekonomska
opravdanost. Prednost se davala društvenom vlasništvu, a privatno je
potiskivano na svakom koraku. Mali privatni brodari teško su se održavali
na tržištu iako su se modernizirali. Kod svih je jedro prestalo biti
glavna pogonska snaga, svi su ugradili brodske motore koji su postali
glavna pogonska snaga, a jedra pomoćna. No i pored toga na tržištu
se nisu mogli održati i postupno su se gasili. Tako je bilo i s
Jakirovim jedrenjacima. Jedan po jedan nestajao je bilo zbog prodaje,
potapanja ili je trunio na kraju od starosti. Brod Hrvat potopljen je
u Kaštelanskom zaljevu - lomio se zbog starosti pod teretom i
potonuo. Na sreću nitko od posade nije stradao. Otac Mate je prodan i
na koncu se zbog dotrajalosti potopio u luci Ploče gdje se i raspao.
Stara Vrulja i Biokovo bili su dosta dugo izvučeni na suhom, tako
trunuli i konačno su ih vlasnici zapalili.
Jedini od Medinih koji se održao i u tom poslu uznapredovao je Pino
Jakir, nastanjen a Makarskoj, sin Stipe Jakira - Žuje i unuk Tadije
Jakira. On je dams vlasnik prekrasnog logera, jednog od ljepših na
jadranskoj obali, a bavi se turističkim krstarenjem duž naše obale
od Trsta do Dubrovnika. Brod je zadržao staro ime Vrulja, ime koje su
nosile gajete i stele njegovih i naših djedova.
Druga obitelj koja se bavila brodarstvom je obitelj Stipe Jakira.
Stipe Jakir za svoga je života promijenio nekoliko trabakula, stela i
bracera. Među brodarima ove kategorije bio je veoma cijenjcn i štovan
kao odličan i hrabar brodar. Zvali su ga morski vuk jer je bio vješt,
neustrašiv i stručan trabakulant. Bavio se prijevozom tereta, stoke
i ljudi, kao i ostali Jakiri. Ovaj je čovjek bio teški invalid bez
desne noge. To mu nije smetalo u njegovim pomorskim podvizima, kojima
su se svi divili. Među starijim pomorskim kapetanima, koji su
zapovijedali parobrodima i danas se priča o pomorskim poduhvatima
koje je Stipe Jakir poduzimao sa svojim jedrenjacima, iako bez jedne
noge. Među brodarima trabakulantima ostao je legenda. Priča se da je
Stipe Jakir plovio sa svojim jedrenjakom i onda kada parobrodi nisu
mogli ploviti zbog nevremena. Isto se tako priča da su u Hvaru i
Visu, kada parobrod ne bi došao iz Splita u svojoj redovitoj liniji
zbog nevremena, ljudi govorili jedan drugome kako parobrod neće doći
jer Coto Jakir nije došao, pa kako će onda parobrod doći. I te priče
mogu dočarati neustrašivost Stipe Jakira koji je plovio sa svojom
bracerom iako bez jedne noge.
Njegov sin Niko Jakir nastavio je očevim putem i isto tako bio
sposoban, hrabar i vješt brodar. Imao je braceru od 30 tona koja se
zvala Hrvatska. Ovaj jedrenjak je bio vrlo čvrste gradnje, ali dosta
nezgrapan i ne lijepa oblika. Imao je preširok pramac tupe gradnje, a
takav je bio i stražnji dio broda - krma. Zbog takve konstrukcije i
linije brod je bio spor u jedrenju, ali zato vrlo stabilan, pa su ga
zbog toga brodari zvali Kenja. Na putovanju iz Omiša u Split nakrcana
teretom pijeska 8. travnja 1938. godine u večernjim satima zahvatilo
ga je orkansko nevrijemc nadomak splitske luke. Orkanski vjetar i
razbjesnjelo more bracera Hrvatska nije izdržala. U smjeru crkve
Gospe od Žnjana prema otoku Braču, na udaljenosti dvije nautičke
milje od kraja, bracera Hrvatska je potonula. U toj teškoj pomorskoj
nesreći život su izgubili vlasnik i zapovjednik broda Niko Jakir,
njegov sin Stipe Jakir te mornar Miško Klarić. Za sve brodare, od Šibenika
do Dubrovnika, to je bila velika tragedija, a posebno za sve nas
Jakire.
Poslije stanovitog vremena brod Hrvatska je izvađen iz mora i
popravljen nastavio je ploviti. Preživio je Drugi svjetski rat.
Obitelj Nike Jakira prodala je brod u Omiš obitelji Kalajzić, koja
je brod obnovila, postavila motor, pa i dams plovi i razvozi pijesak.
Nakon Drugog svjetskog rata i ostali breljanski brodari - trabakulanti
su se ugasili. U tom poslijeratnom vremenu u Brelima se pojavio novi
brodar, trabakulant Tonći Novak. On je počeo tako rekavši ni s čim,
ali je jakom voljom i upornim radom postao veoma cijenjen trabakulant
- brodar. Danas je jedini mali brodar u Brelima i mislim da dostojno
predstavlja breljansko trabakulantstvo i brodarstvo.
No ne znači da su potomci Jakira iz Brela prekinuli tradiciju
pomorstva. Naprotiv nastavili su je ali na novi način, prilagođen
vremenu, promjenama i okolnostima po kojima se živjelo. Potomci su
Jakira nakon Drugog svjetskog rata završili pomorskc škole,
vojno-pomorske akademije i fakultete. Plovili su i plove na
prekooccanskim trgovačkim brodovima u zvanjima časnika trgovačkih i
ratnih brodova, to kao zapovjednici ratnih brodova i upravitelji
velikih brodarskih poduzeća. Njihovi unuci su danas inženjeri građevine
i brodogradnje, ekonomisti, pravnici, psiholozi i povjesničari. Danas
imamo Jakire koji su profesori na francuskim i njemačkim fakultetima.
Ovim nije obuhvaćeno sve ono što se zbivalo kod ovih obitelji
zadnjih 300 godina, jer nisam raspolagao gotovo nikakvim pisanim
dokumentima, već onim što se prenosilo s naraštaja na naraštaj, i
to nepotpuno, i skromnim materijalnim dokazima, a najviše sjećanjima
koja u sebi nosim kad sam kao dijete slušao priče moga oca i stričeva
za vrijeme mrzlih zimskih večeri: stariji i mi djeca okupljali smo se
oko komina i o svemu pričali uz narodne pjesme - o junacima u prošlosti,
o vilama i vukodlacima koji su išli uz Počivala i preko Medina doca
prema našem šematoriju.
Drugi dio potječe od izravnih i neizravnih kontakata s poslovnim
ljudima i sa samim Jakirima širom svijeta. Najviše sam o Jakirima
doznao u Moskvi, Lenjingradu i Vladivostoku. Isto su tako podaci o
Jakirima na Aljasci u Sjedinjenim Američkim Državama i u Izraelu
prikupljeni u izravnim kontaktima s tamošnjim Jakirima i iz njihova
pričanja.
Na samom početku je rečeno da nas Jakira na prostoru bivše
Jugoslavije malo ima i da smo uglavnom u Brelima. Kao što vidite,
nije to tako. Ima nas širom svijeta. Ja sam jedan od tih, možda
sretnika, koji sam službeno putujući po svijetu imao mogućnosti doći
do ovih spoznaja. Nisam ovdje iznosio susrete koje sam imao s drugim
Breljanima u Južnoj Americi, Buenos Airesu, Rozariu, Santa Feeu i u
Montevideu. Kazat ću samo da sam sretao obitelji Filipović, Ribičić,
Kuzmanić i Perak iz Mimica. U Kanadi sam sretao obitelji Filipović,
Žamić i Škrabić. Kod svih njih sam više nego lijepo primljen, a
moram kazati da su oni mene više pronalazili, nego što sam ja njih;
pozivali su me u goste, a i ja sam njima to uzvraćao.
Sve izneseno slijedi samo mušku lozu; ono što je poznato po ženskoj
lozi nije ni dotaknuto, iako je i taj dio obiteljske povijesti veoma
složen, bogat i zanimljiv. Stoga se ispričavam našim pra-prabakama,
prabakama, bakama i majkama, strinama, tetama, sestrama i nevjestama,
što se njih nije obuhvatilo, ali to bi zahtjevalo mnogo više vremena
i strpljenja nego što je ovdje utrošeno.
Molio bih sve one koji imaju nekih čvršćih i boljih podataka o našim
pradjedovima i djedovima, ili o našoj prošlosti da ih zapišu, ne
zaborave i da ih ostave u nasljeđe svojim unucima, jer lijepo je
poznavati svoje koljeno i ponositi se njime. |
